PJESNIŠTVO NIKOLE KRALJIĆA

Nikola Kraljić je čakavski pjesnik rodom iz Omišlja. Započinje svoje stvaralaštvo u 60-im godinama prošloga stoljeća, a djeluje i danas. Objavio je mnoge zbirke pjesama, od kojih je većina pisana čakavskim narječjem, ali ima i onih koje su pisane štokavskim narječjem, odnosno standardom. Kraljićevo podrijetlo, obrazovanje i spoznaja da je djelovao u kontekstu raznih povijesnih, političkih i književnoumjetničkih orijentacija omogućuje nam potpuniji uvid u njegovo stvaralaštvo. Upravo zato u svojoj metodologiji krećem od objašnjenja raznih utjecaja na Kraljićevo pjesništvo, kao i njegovih osobnih motiva za pisanje. Zbog važnosti uloge koju sam varijetet zauzima u Kraljićevom pjesništvu, jedno sam poglavlje posvetio i jezičnoj problematici, odnosno Kraljićevom izboru čakavske ili štokavske jezične varijante. Drugi dio ovoga rada bavi se predmetnotematskim i stilskim značajkama Kraljićeva pjesništva. Kao što ćemo vidjeti, Kraljić se bavi raznim temama na drugačije načine, koristi se iskustvima postmodernista i često dekonstruira tradiciju ironizacijom ili postizanjem začudnih efekata. U skladu s navedenim, vidjet ćemo kako je Nikola Kraljić postmodernistički dijalektalni pjesnik osebujna pristupa u formalnom smislu, ali i u samom načinu pristupanja određenoj tematici.

Tema ovoga rada je pjesništvo suvremenoga čakavskog pjesnika Nikole Kraljića. Kako bih na najbolji način predstavio najvažnija obilježja njegova bogatog stvaralaštva, krenuo sam od samoga izvorišta, odnosno određenih biografskih, povijesnih i političkih utjecaja te utjecaja određenih osoba na Kraljićevo stvaralaštvo.

Kako će se pokazati, Kraljićev život i ribarsko podrijetlo uvelike su utjecali na njegovo stvaralaštvo, ne samo u odabiru pjesničkih tema, već i na njegov odnos prema određenim vrijednostima. Osim toga, povijesne i političke prilike u kojima je Kraljić djelovao također su ostavile traga na njega kao umjetnika. Pojedine predrasude poput mišljenja da je dijalekt neprikladan da bude jezikom književnosti izazvale su revolt u mnogim dijalektalnim pjesnicima, pa tako i u Nikoli Kraljiću, koji je nastojao pokazati ravnopravnost svoga materinskoga idioma i književnoga jezika. Da su na Kraljića utjecale i druge osobe pokazuje nam činjenica da se Kraljić u svojim pjesmama često referira na stvaralaštvo pjesnika i umjetnika koje je veoma cijenio, te se tako u njegovim pjesmama mogu zamijetiti neke od karakteristika njihova stvaralaštva.

U nastavku rada nastojao sam objasniti Kraljićevo jezično opredjeljenje, što je u uskoj vezi s povijesnim predrasudama o insuficijentnosti nestandardnih jezičnih varijanata. Kao što ćemo vidjeti, Kraljić često kombinira standard i dijalekt kako bi izjednačio te dvije jezične varijante.

U posljednja dva poglavlja ovoga rada, osvrnuo sam se na Kraljićeva predmetnotematska opredjeljenja te stilske i formalne karakteristike njegova pjesništva.

U skladu s postmodernističkom paradigmom, Kraljić je izrazito heterogen u svojem izboru tema, premda se određeni motivi vezani uz njegov rodni kraj pojavljuju u većini njegovih zbirki i pjesama. Ipak, Kraljić raznim postupcima omogućuje reinterpretaciju klišejiziranih motiva, te time postiže jedan odmak od tradicionalnoga dijalektalnog pjesništva, što njegovo stvaralaštvo čini vrijednim doprinosom hrvatskom pjesništvu.

2. IZVORIŠTE KRALJIĆEVA PJESNIŠTVA

Kao i kod svakog drugog pjesnika, čitajući pjesme Nikole Kraljića, na neki način možemo spoznati i nešto o samome pjesniku, tj. o njegovom emocionalnom, psihološkom i socijalnom stratumu. Kroz njegov pjesnički rad spoznajemo njegov život, svjetonazore i osobno poimanje svijeta koje je odraz njegova životnog iskustva, ali i brojnih utjecaja koji su ostavili neizbrisiv pečat na njegovo stvaralaštvo. Od tih utjecaja svakako su najvažniji njegovo podrijetlo, obrazovanje, utjecaj raznih političkih i književnoumjetničkih paradigmi te stvaralaštvo književnika i umjetnika koje je Kraljić posebno cijenio.

Nikola Kraljić rodio se u obitelji pomoraca u Omišlju, jednom primorskom gradiću na otoku Krku (Stojević, 1998: 7). Život uz more i na moru trajno je obilježio njegovo književno stvaralaštvo. Već iz samih naslova njegovih brojnih zbirki pjesama (Vrime, Žedno more, U plimi vjetra, Barka puna vode, Sedmi val, Plovuća sidra, Poludio od riba, Usamljeni veslač itd.) možemo uočiti kako su more i ribarski život jedna od njegovih glavnih tematskih preokupacija. Kasnije ćemo pokazati kako Kraljić u poetskoj prezentaciji svojega egzistencijalnog habitusa ipak odskače od većine svojih suvremenika, koji temu rodnog kraja, njegovih ljudi i običaja prikazuju na jedan šabloniziran, kampanilistički način (Stojević, 1987).

Na kraljića je također utjecala i njegova naobrazba, odnosno završeni studij filozofije i psihologije (Stojević, 1998: 19). Uzevši u obzir ovu činjenicu, možemo shvatiti zašto Kraljić u pojedinim svojim fazama, kako ću kasnije pokazati, tako uspješno crpi inspiraciju iz raznih postavki tradicionalne, ali ponajviše postmodernističke filozofije i suvremene psihologije. Husserlova fenomenologija, gramatologija, fragmentarnost, hibridnost, decentracija subjekta i dekonstrukcija općenito samo su neke od karakteristika njegova pjesništva prema kojima možemo zaključiti kako je Kraljić izuzetno dobro poznavao i afirmirao suvremena filozofska i književnoteorijska kretanja. Njegovoj izvedbi svakako je doprinijelo i poznavanje ljudske psihe, što se odražava u tendenciji njegovih pjesama da na čitatelja ostavljaju zbunjujući dojam, tj. da postižu efekt začudnosti.

Budući da Nikola Kraljić počinje objavljivati svoje pjesme već 1964. godine (Kraljić, 2007: 1013), na njega su svakako utjecale tadašnja socijalistička doktrina te pojava raznih književno-programskih struja poput Krugovaša, Razlogovaca itd. Štoviše, njegovo zadovoljstvo, odnosno nezadovoljstvo s pojedinom političkom ili književnoumjetničkom doktrinom je u pojedinim razdobljima uzrokovalo stagnaciju njegova stvaralaštva. Tako Kraljić u vrijeme Krugovaša ne objavljuje pjesme, dok se u vrijeme Razlogovaca ponovno javlja s pjesmama na čakavskom varijetetu (Stojević, 1998: 37). Iz njegova kasnijeg stvaralaštva možemo zaključiti kako Kraljić pripada onim pjesnicima koji najbolje i najviše pišu onda kada nisu sputani nekim pjesničkim okvirom u skladu s vladajućom političkom ili umjetničkom strujom.

Osim domaće, Kraljić je bez sumnje poznavao i kretanja svjetske književne scene. U brojnim njegovim pjesmama vidljiv je utjecaj angloameričke, talijanske, francuske i njemačke tradicije (Ibid., 45-46). Osim toga, neki od domaćih, ali i svjetskih pjesnika i umjetnika zauzimaju posebno mjesto u njegovom pjesništvu. Tako Kraljić kategoriju vremena poima po uzoru na T. S. Eliota. Eliotovi stihovi iz Puste zemlje:

„Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo Možda su oba u vremenu budućem, A buduće vrijeme u prošlom sadržano. Ako je sve vrijeme vječno prisutno Sve je vrijeme neiskupljivo." (Eliot, 1958: 43 prema Stojević, 1998: 97).

gotovo se zrcalno ogledaju u njegovim stihovima u zbirci Vrime:

„Vrime sadašnje pasano vrime vrime buduće

va jednom će se vrimenu nać vrime

sudec verhovni" (Kraljić, 2007: 12)

Eliotovo i Kraljićevo vrijeme sadržano je u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; te tri sfere se u njih preklapaju i međusobno nadopunjuju. Vrijeme je uvijek prisutno, neuništivo i jedino pred čime ne možemo uzmaknuti. U našim životima uvijek je prisutna prošlost, koja uvelike određuje našu sadašnjost, ali i budućnost. I Eliot i Kraljić relativiziraju vrijeme gotovo zagonetnim deduciranjem, svodeći pjesmu na jedan oblik silogizma, što se posebice očituje u Eliota. Oba pjesnika zastupaju kružno poimanje vremena, koje je vječno, nespoznatljivo i sveprisutno. Kraljić naglašava da je vrijeme sudac verhovni, što može značiti „da je ono za njega neki moderni verifikator njime poremećenih, stvorenih i uništenih struktura" (Stojević, 1982: 55). U obje pjesme prisutan je i aforistički izraz, koji je jedan od glavnih obilježja Kraljićeve poezije (Banaš, 1995: 344). Ovo je samo jedan od mnogih primjera u kojem je vidljiv utjecaj drugih pjesnika na stvaralaštvo Nikole Kraljića.

Iz ovoga kratkog pregleda raznih, ali zasigurno ne i jedinih, domena iz kojih je Kraljić crpio inspiraciju i koje su trajno utjecale na njegov izraz i predmetnotematsku opredijeljenost, možemo vidjeti kako je Kraljićevo pjesništvo nadahnuto različitim sferama utjecaja, što se očituje u heterogenosti njegova pjesništva. U nastavku ćemo vidjeti kako se mnogi od tih utjecaja manifestiraju u njegovom izrazu i samim tematskim preokupacijama te ćemo uvidjeti kako mnoge od karakteristika Kraljićeva pjesništva niti ne možemo pripisati određenom utjecaju, već nekim drugim, osobnim razlozima. Ipak, prije nego nešto kažemo o njegovim tematskim preokupacijama i stilu, trebamo pojasniti problematiku jezika kojim Kraljić piše, odnosno njegov izbor čakavskog, ali u pojedinim trenutcima i štokavskog jezičnog varijeteta.

3. KRALJIĆEVO JEZIČNO OPREDJELJENJE

U svojoj studiji o čakavskom pjesništvu Milorad Stojević otvara problematiku pisanja na dijalektu tako što promišlja mogućnost da se dijalekt počinje upotrebljavati tek onda kada su već iskorištene sve mogućnosti jezičnoga izražaja na kojem se dotada pisalo (dakle, standarda) (Stojević, 1987: 254). Tu tezu, naravno, Stojević ne prihvaća. Glotofagijska teza o bilo kakvoj nedostatnosti neke nestandardne varijante jezika danas je sa sociolingvističkoga gledišta neprihvatljiva. Međutim, nekada su mnogi književnici, pa tako i Nikola Kraljić, morali braniti svoje pravo pisanja na materinskom idiomu.

Kao što bi i očekivali za jednog čakavskog pjesnika, većina pjesama Nikole Kraljića pisana je na čakavskom narječju, točnije na čakavskom dijalektu omišljanskoga areala. Međutim, iako se danas u neku ruku očekuje od pjesnika da posežu za svojim materinskim idiomom, nekada to nije bilo tako. Štoviše, kada je Kraljić počinjao pisati pjesme, još uvijek je prevladavala svijest o neadekvatnosti nestandardnog varijeteta, odnosno mišljenje da je čakavski (ili koji drugi) varijetet insuficijentan da bi se njime izrazilo svo bogatstvo pjesničke i uopće književne riječi (Stojević, 1987: 258). Takva svijest, zapravo predrasuda o nedostatnim izražajnim mogućnostima čakavskog jezičnog varijeteta uvelike je utjecala na Kraljića. To je, barem u njegovim prvim pjesničkim zbirkama, jedan od razloga zašto piše i na štokavici, odnosno standardu. Međutim, sam Kraljić nikada nije dijelio mišljenje mnogih o standardu kao jeziku gospodstva, koji je kao takav jedini prikladan da bude jezik književnosti (Banaš, 1995: 341). Kraljić na neki način potvrđuje svoju sklonost riskiranju, odnosno smjelost pišući na dijalektu u vrijeme kada je taj dijalekt marginaliziran. Dijalekt, u Kraljićevu slučaju čakavski dijalekt, svojim izvornim govornicima, onima koji ga najbolje poznaju, pruža daleko veću stvaralačku slobodu od bilo kojeg drugog varijeteta. Dakle, upravo uporaba čakavskog varijeteta Kraljiću dozvoljava veće izražajne mogućnosti i ekonomičnost u jeziku (Bebek, 1996: 180). Prema Robertu Bebeku, upravo zbog specifičnosti čakavskog dijalekta, Kraljić je pribjegao formi haiku pjesništva, štoviše, u svojim haiku pjesmama, Kraljić je usavršio svoj izraz na čakavskom, te je time izjednačio čakavski dijalekt i standard (Ibid., 180). U konačnici, pisanje na dijalektu, odnosno idiolektu je i jedna od temeljnih značajki postmodernističke književnoumjetničke paradigme. Upravo zato da pokaže kako jednako dobro može pisati i na standardu i na dijalektu, ali i zbog raznih jezičnih igara, Kraljić piše i na štokavici. Međutim, i u onim zbirkama koje su većinski napisane na standardu (npr. Kaškino zobo), Kraljić ubacuje ponešto čakavskih pjesama, čime dodatno izjednačava dijalekt i standard. U skladu s time, ovo promišljanje o Kraljićevu jezičnom opredijeljenju bi možda bilo najprikladnije završiti riječima Daniela Načinovića kojima kaže da je Nikola Kraljić „dijalektalan u standardu i standardan u dijalektu" (Načinović, 1997: 151).

4. PREDMETNOTEMATSKI SLOJ KRALJIĆEVA PJESNIŠTVA

Prateći Kraljićevo stvaralaštvo možemo uočiti kako su njegove poetske preokupacije veoma raznovrsne, dok su istovremeno u njegovoj poeziji uvijek barem dijelom prisutne iste ili slične teme. Kako ćemo kasnije vidjeti, ono što se mijenja nisu toliko teme, koliko način na koji su predstavljene. Kraljićevo stvaralaštvo se kreće od prividno provincijalističkoga, fenomenološkoga, transcendentalnoga sve do hermetičkoga i humornoga, gotovo ludističkoga. Nikola Kraljić je, kako sam već napomenuo, pjesnik koji ne podilazi toliko pravilima i konvencijama, već traži inspiraciju u trenutku i vlastitom znanju i iskustvu. U svojem pristupu on često eksperimentira, štoviše, igra se, time riskirajući nerazumijevanje čitalačke publike. Međutim, to ga ne sprječava da se bavi određenim temama na svoj, pa makar ponekad i neobičan način.

4.1. PROVINCIJALIZAM I RESEMANTIZACIJA TOPOSA

Jedna od glavnih Kraljićevih tema je svakako njegov rodni kraj te običaji i ljudi koji u njemu žive. Kako Milorad Stojević u svojoj monografiji o Nikoli Kraljiću navodi, neki kritičari, točnije Tomislav Ladan okarakterizirali su Kraljićeva početna pjesnička ostvarenja kao regionalistička, nazivajući Kraljića pokrajinskim pjesnikom, pjesnikom sela (Ladan, 1976: 243-245 prema Stojević, 1998: 56). Takav sud o Kraljiću uglavnom proizlazi iz nedovoljne informiranosti ili pak tada aktualnih predrasuda o dijalektalnom pjesništvu uopće. Činjenica je da su mnogi tadašnji dijalektalni pjesnici uistinu pisali o svojem kraju na jedan predvidljiv, šabloniziran način, time opravdavajući etiketu kampanilističkoga pjesništva.Ipak, Kraljić u mnogočemu odskače od svojih suvremenika. Kako kaže Leopoldina-Veronika Banaš, jedna skupina kritičara piše o njegove prve tri zbirke (Vrime, Žedno more, Put košćere) kao o pjesništvu sela, oskudnog ratarstva i ribarstva, odnosno provincijskom pjesništvu, dok druga skupina kritičara ipak prepoznaje Kraljićev odmak u smislu „transcendencije u sferu duhovnih obzorja" (Banaš, 1995: 337). U svojim prvim pjesmama, Kraljić piše o zavičaju, ali za razliku od svojih prethodnika i suvremenika, on ne pridaje svojim pjesničkim slikama doslovno značenje, već ih univerzalizira. To smo mogli primijetiti na primjeru Kraljićeva poimanja vremena, koje je za njega sudec verhovni, tj. sveprisutni kreator naših života. Naravno, i Kraljić ima pjesama koje su toposne, odnosno onih u kojima prevladavaju riječi ili sadržaji (npr. more, sunce, vjetar, gromača, kamik, riba, barka i sl.) koji prizivaju „perpetuirane klišeizirane sintagme"(Stojević, 1998: 135). Međutim, Kraljić manipulira klišejima koje upotrebljava, i to radi na dva načina: upotrebom ironije na idejnoj razini i demistifikacijom kratkoće na izričajnoj razini (Ibid., 137). Za primjer Kraljićeva ironiziranja tradicionalnih toposa mogu nam poslužiti i sami naslovi pjesama ili ciklusa. Promotrimo samo početne stihove iz Kraljiževa ciklusa karakteristična naziva Čakavske proturječnosti u zbirci Dinarida:

„jedina mora ka me ćapuje si ti
jedina bura ka me stresuje si ti

jedini kurent ki me zanosti si ti

ženska s dna i z verha

od vlas do pota

od sna do besed

ke se zgušnjuju v očih simena"

(Kraljić, 2007: 300)

Već na prvi pogled uočavamo kako se u ovoj pjesmi pojavljuju neki klasični toposi poput bure i kurenta (struja), ali u ovom slučaju ti toposi su Kraljiću poslužili kako bi ih doveo u neobičan odnos s ženom, odnosno ljubavnom strašću. Kraljića ne zanose vjetrovi i morske struje njegova kraja, već ljubav žene. Tradicionalni toposi i sintagme smješteni su u neuobičajenu okolinu, tj. u za njih neuobičajen kontekst. Vjetar i struje nisu uklopljeni u širi zavičajni locus, već imaju svrhu svojevrsne, pomalo duhovite analogije. Dakle, u ovom slučaju Kraljić postiže resemantizaciju značenja datih toposa rekontekstualnošću „kojom se luče drugačije semantičke opcije" (Stojević, 1998: 139). Takvim postupkom Kraljić odstupa od kanona tradicionalnoga kampanilističkog pjesništva. Ova pjesma, kao i cijela zbirka Dinarida, zapravo je ljubavna pjesma, ali niti ljubav u tim pjesmama nije svedena na razinu klišeja, štoviše, ironizirana je.

Ironizacijom tradicionalnih tema i gore navedenim postupkom rekontekstualizacije klasičnih zavičajnih toposa u svrhu te ironizacije, Kraljić u svojim pjesmama postiže efekt začudnosti, što se izuzetno dobro očituje u sljedećim stihovima:

„o jabuke jabuke što volim gristi jabuke kao koljena kao smokve kao pupak kao šljiva kao bedra ližem sol zapuha i mirišem alge iz škrapa njenih otvora

prstaci" (Kraljić, 1995: 160)

Na prvi pogled ova pjesma nas podsjeća na tipičnu pjesmu o zavičajnim plodovima i doživljaju mora, ali kada malo pažljivije pročitamo pjesmu, shvaćamo da nije tako. Ponovno Kraljić ne opjevava zavičaj kao takav; simboli, odnosno primorski motivi voća, soli, alga i škrapa služe mu samo kao začudna usporedba s tijelom žene i općenito erotskim užitkom. Začudni efekt i vrhunac resemantizacije ustvari postiže metaforom u zadnjim stihovima, poistovjećujući krajnji erotski užitak s užitkom uživanja u jednoj rijetkoj morskoj poslastici -prstacima. On „u ljepoti zavičajnoga krajolika crpi životne sokove koji se kao doživljaj, iskustvo i spoznaja transformiraju u kvalitetu pjesničkog stvaranja" (Banaš, 1995: 342).

4.2. FENOMENOLOŠKO ISKUSTVO

Kraljićeve postupke reinterpretacije klasičnih toposa i tema možemo dovesti u vezu s njegovim fenomenološkim iskustvom, odnosno poezijom konkretnoga i neposrednoga. Fenomenologija kao filozofski pravac zagovara važnost svakodnevnog iskustva svijesti i neposrednog doživljaja stvarnosti, tj. prihvaćanje neposrednih datosti u njihovoj faktičnosti (Sorić, 2010: 111-112). U skladu s time, Kraljić kontemplira o raznim filozofskim, ljudskim i svevremenskim pitanjima preko pejzažnih idioma. To se izuzetno dobro očituje u njegovim štokavskim pjesmama u zbirci U plimi vjetra (Stojević, 1982: 58). Promotrimo stihove treće pjesme iz ciklusa Sjećanja na djetinjstvo:

„U pustinji rijeke teče voda tok njen da l' može ružom procvasti il' trnjem htijenja muljem obrasti u zavjetrini ustajalih vjetrova

Mora se trnuti od života samog čovjek samrtni od smrti ne smije

Što može srh rijeka tišine nutarnje gavan se kotrlja u nizini batom mesnatim"

(Kraljić, 2007: 97)

U ovoj pjesmi, Kraljić preko slika pustinjskog toka i gavana opredmetnjuje sam pojam smrti. Smrt u ovoj pjesmi možemo vizualizirati, ali isto možemo učiniti i za život. U prirodi svaka pojava istovremeno ima priliku i za život i za smrt. Tako tok potoka može ili obrasti ružom ili trnjem, ovisno o hiru prirode. Međutim, ono što Kraljić uistinu kontemplira nije nestalnost prirode, već čovjekova bit i njezin opstanak u svijetu stvari i pojava (Stojević, 1982: 58). Čovjekov život, kao i priroda, je fenomen koji ima svoj početak i kraj i kao takav mora biti sagledan u svojoj pojavnosti. Kraljićev čovjek nije idealiziran niti stratificiran u neke transcendentalne sfere, već je prihvaćen u svojoj običnosti i ranjivosti. Čovjek ne može pobjeći od smrti niti bi to trebao željeti. Život i smrt kao dijalektičko jedinstvo prožimaju našu stvarnost i stvarnost oko nas. Mudrost Kraljićeve poetske riječi sadržana je u prihvaćanju te stvarnosti.

4.3. JEZIK KAO TEMA

U skladu s postmodernističkim lingvističkim zaokretom prema kojemu jezik nije isključivo medij odražavanja stvarnosti ili misli, već sam može biti stvarnost (Sorić, 2010: 216), Kraljić se služi raznim lingvističkim, semantičkim i sintaktičkim, a nerijetko i onomatopejskim igrama kako bi se na neki način još jednom poigrao sa simbolima i sadržajima svih vrsta. U Kraljića, „varijetet postaje predmetnotematska razina, ali oslobođena sociolingvističkih igara, upućena uglavnom na lingvističku igru, konstruktibilne mogućnosti i mogućnosti unutar poetičkoga repertoara"(Bebek, 1996: 179). Bebek u svojoj studiji o Kraljićevim haiku pjesmama razlikuje četiri tipa haikua, međutim, mi ćemo se usredotočiti na jedan tip - lingvocentrični haiku (Ibid., 181). Uzmimo za primjer nekoliko haikua iz zbirke Čakavski haiku:

„Zubi zubići zazubjeni zubaju zubalo zubat"

„Vali valići

valuju šumići i šuškaju va mrak"

„Judi o judi judini judići i čovik jedini" (Kraljić, 2007: 209)

Već na prvi pogled uočavamo kako Kraljić majstorski koristi različite izvedenice kako bi postigao jezičnu igru, te u konačnici sama igra i leksičko-sintagmatske mogućnosti jezika postaju predmetom ovih pjesama. Figura onomatopeje omogućava nam da ove haikue doživimo prvenstveno akustički, dok nam karakterističan razmještaj slova omogućava da ih doživimo i vizualno. Mogli bismo reći kako je osnovno stilsko izražajno sredstvo pjesme (onomatopeja) udvostručeno. S jedne strane, samim čitanjem pjesme proizvodimo zvukovni efekt, dok s druge strane sintagme u pjesmi dočaravaju drugi zvukovni efekt. Bebekovim riječima, ovi haikui „zazivaju ili simbiozu sintagmatskog vjenčanja i figure onomatopeje ili pak promalaze svoj izraz unutar operacija sintaktičko-semantičkog ludizma"(Bebek, 1996: 182). U skladu s navedenim, možemo reći kako je jezik ovih pjesama sam sebi svrha. „Jezik u ovom slučaju (i mnogim drugima) funkcionira kao fleksibilan sustav prelijevanja i proliferacije značenja" (Sorić, 2010: 197). Na ovom primjeru možemo vidjeti kako Kraljiću nisu strana ni iskustva hermetista. On u ovim haikuima napušta racionalni smisao jezika u korist njihove slikovitosti i zvučnosti, time postajući krajnje nepristupačan običnoj publici.

4.4. KATEGORIJA HUMORA

Usko vezan uz jezične igre je i Kraljićev humor. Čitajući njegove pjesme ne možemo se oteti dojmu da se Kraljić u mnogim slučajevima želio poigrati i našaliti s raznim tradicijama i tradicionalnim poimanjem određenih realiteta. Možda njegov humor ponajviše dolazi do izražaja u njegovoj zbirci Poludio od riba. I sam naslov zbirke ostavlja pomalo zbunjujući, ali i duhovit dojam na čitatelja. Kraljićev naslov možemo protumačiti na mnogo načina, s time da moramo imati na umu da nema jednog pravog značenja. Možda se Kraljić želio našaliti s obzirom da se ribe kao osnovni motiv pojavljuju u svim pjesmama zbirke ili se možda referira na svoje osobno iskustvo čovjeka odraslog s ribama. U svakom slučaju, bolji uvid u Kraljićevo ludističko poigravanje raznim sadržajima bolje ćemo uočiti na konkretnom primjeru poput ove njegove pjesme:

„nokturno

stojim na rubu i pišam u more dok mjesečina sja po mojoj barci

ribe se smiju grohotom jerbo misleći da na njih mokrim po sebi pljuvam na mjesečini toj divnoj staroj dami iz prošlih pjesama" (Kraljić, 1982: 12)

Odmah primjećujemo kako je ova pjesma, kao i cijela zbirka, pisana štokavštinom, odnosno književnim jezikom. Leopoldina-Veronika Banaš sam taj potez naziva ludističkim, budući da Kraljić kao čakavac piše o ribama iz čakavskog kraja, odnosno mora (Banaš, 1995: 339). Međutim, tematska riječ njegove zbirke je ista i na štokavštini i na čakavštini, pa se Kraljić dvostruko poigrava (Ibid., 339). Ova pjesma naslovljena nokturno u mnogočemu potvrđuje kako Kraljić često koristi kategoriju humora kako bi se poigrao određenim konvencionalnim temama. Tako je motiv mjesečine, kao i naslov nokturno često korišten u pjesništvu, međutim, ne možemo reći kako su neki drugi nokturni slični Kraljićevom. Kraljić antropomorfizira mjesečinu nazivajući je starom damom iz prošlih pjesama, time potvrđujući da je itekako svjestan načina na koji su motivi mjesečine i noći prikazivani u prošlosti -elegantno, mistično i čarobno. Kraljićev nokturno nipošto ne odgovara toj tradiciji. Njegova noć lišena je svih pjesničkih ukrasa i magičnih, snovitih konotacija. Kraljić ne nastoji dočarati mistiku ili neku nadnaravnu ljepotu noći i mjesečine, već on dekonstruira način na koji su ti motivi često opjevavani. Upravo dekonstrukcija te humor i začudnost koje ona izaziva tema su ove pjesme. Kraljić nelijepim slikama običnog čovjeka koji piša u more i pljuje po sebi razgrađuje nataložena metafizička shvaćanja noći i mjesečine. Dekonstrukciju dodatno pojačava u ovoj zbirci sveprisutni motiv riba, tj. upravo personificirane ribe zazivaju humornost pjesme i pomalo začuđujući efekt. U konačnici, slika koju ova pjesma zaziva u nama budi osjećaje čuđenja i smijeha. Spajajući naizgled nespojivo i dajući starim motivima nova značenja, Kraljić proširuje asocijativno polje motiva koje koristi i time nudi nove mogućnosti interpretacije. Prema Stojevićevoj tipologiji humora čakavskog pjesništva na predmetnotematskoj razini, humor u ovoj pjesmi možemo svrstati u humor varijetetom, odnosno humor u poetičkim ili pjesničkim funkcijama, a u ovom slučaju taj humor se realizira parodijom jezika pjesničke paradigme (Stojević, 1987: 314).

Razmatrajući nekoliko osnovnih Kraljićevih predmetnotematskih preokupacija, uviđamo kako u odabiru tema i načina na koji ih prikazuje nije nipošto ograničen. Naprotiv, on koristi razne spoznaje i vlastita iskustva kako bi se pozabavio temama svih vrsta, od zavičajnih, ljubavnih, univerzalnih do svakojakih jezičnih i humornih igara i dekonstrukcije tradicije. U nastavku ćemo ukratko prikazati neke od jezično-poetskih postupaka koje Kraljić često koristi kako bi ostvario višestrukost značenja u svojim pjesmama.

5. STILSKE KARAKTERISTIKE KRALJIĆEVA PJESNIŠTVA

Kako bi postigao mnoge od svojih pjesničkih zamisli, Nikola Kraljić se često koristi raznim, za postmodernizam karakterističnim, pjesničkim i jezičnim stilskim postupcima. Prije svega, kako bi razumjeli Kraljićeve postupke na mikrostrukturalnoj razini, tj. na razini samih pjesama, odnosno stihova, moramo uvidjeti načine na koje Kraljić slaže svoje pjesme u veće cjeline, odnosno pjesničke zbirke.

Već prva Kraljićeva zbirka Vrime smatra se strukturalno radikalnom, i to radikalnom u idejnopoetičkoj strukturi (Stojević, 1998: 79). Đuro Rošić napominje da je stih u toj zbirci nepravilan, kratak i bez interpunkcije, čime se lome pjesničke slike, što on smatra smetnjom za pravilno razumijevanje teksta, dok nepravilna versifikacija smanjuje izražajnu vrijednost (Rošić, 1972: 113 prema Stojević, 1998: 80). Međutim, kako Stojević navodi, Kraljićeva koncepcija zbirke Vrime „temelji se na kombinaciji poetoloških nakana i filozofskih tematiziranja" (Stojević, 1998: 84). Kraljićeva filozofska misao u zbirci se kroz četiri ciklusa (Vrime, Put, Leta i Dani) sustavno kreće od predstavljanja apstraktne filozofske ideje do konkretizacije misli i završne indukcije, odnosno uopćavanja konkretnih postavki (Ibid., 8485). I u ostalim svojim zbirkama Kraljić se često koristi podjelom u cikluse, od kojih svaki ciklus ima svoje specifično značenje i ulogu u izricanju pjesnikove nakane i postizanju cjelovitosti unatoč prividnoj disperzivnosti misli. Dakle, i sam način strukturiranja pjesničkih zbirki u Kraljića ima specifičnu poetsku svrhu.

Već smo nekoliko puta naveli kako mnoge Kraljićeve pjesme posjeduju karakteristiku filozofičnosti, odnosno bave se određenim univerzalnim, svevremenskim pitanjima na jedan zagonetan način. Kraljić to postiže čestim ostavljanjem svojih misli i izričaja nedovršenima, što Leopoldina-Veronika Banaš naziva aforističkim, sentencioznim izražavanjem (Banaš, 1995: 344). Mnogi su primjeri takvih Kraljićevih pjesama u kojima kratkoćom izraza postiže jasnoću tvrdnje ili pak onemogućuje interpretaciju. Takva je naprimjer ova pjesma iz zbirke Žedno more:

„diraka

plot je

žeravica gromač

kadi

ni"

(Kraljić, 2007: 74)

Na ovom primjeru možemo uvidjeti kako Kraljić redanjem kratkih stihova bez popratnih pjesničkih figura ili ukrasa postiže maksimalnu konkretnost u izričaju i lišava svoje motive referencijalnosti, te ih na taj način opredmetnjuje i donekle ogoljuje, onemogućujući njihovu dublju interpretaciju. Ovakvom načinu izražavanja Kraljić je blizak i u svojim haiku pjesmama, s time da nas u njima začudnost sadržana u posljednjem stihu potiče na maštanje

(Banaš, 1995: 338).

Osim aforističkog izražavanja, Kraljić se koristi i drugim pjesničkim i jezičnim postupcima. Možda najčešći postupak koji koristi već je spomenuta igra riječima. Poigravajući se sa semantičkim, zvukovnim i sintaktičkim obilježjima riječi, Kraljić postiže mnoge efekte - humornost, začudnost, anegdotičnost, vizualni efekt i sl. Jedan od takvih primjera je i sam naziv ciklusa, ali i pjesme u zbirci Kaškino zobo: Srp srpanj uštap kolovoz

(Milenić, 2001: 120).

Kao što sam već napomenuo, Kraljić uvažava i koristi mnoge postupke tipične za postmodernizam, ponekad skrečući u hermetizam i manirizam, time postajući krajnje nerazumljiv široj čitalačkoj publici. Jedan od postupaka kojima postiže grafičnost svojih pjesama je reduktivni ili „diminuendo postupak regresivne okrnjivane repeticije" (Banaš, 1995: 342). Tim postupkom Kraljić progresivno reducira stihove na što manje jedinice kako bi postigao drugačiju interpretaciju stiha, a i samo okrnjivanje zadobiva metaforičke konotacije, ovisno o tematici pjesme. Ovo najbolje možemo promotriti na jednom primjeru iz Kraljićeve zbirke ljubavnih pjesama Dinarida:

„(MET)ODA (R)EDUKCIJE“
OJ (LJU)VENA JA JU (LJU) BIM
OJ (VO)LJENA JA JU (VO) LIM
OJ NA JA JU
OJ LJE JA
O A
O
(Kraljić, 2007: 316)

Već u samom naslovu Kraljić raščlambom naslovnih riječi, ali i riječima u naslovu, sugerira promjenu značenja. Pročitamo li prvi stih ove pjesme bez dijelova u zagradi, stih glasi drugačije (ja ju bim) i mijenja svoje značenje. Do kraja, pjesma se sve više reducira, „što može značiti da reducirana pjesma označuje reduciranu ljubav"(Banaš, 1995: 342-343). Ovaj i slične postupke Kraljić često primjenjuje u svojim pjesmama s ciljem postizanja maštovitosti, duhovitosti i općenito igrivosti i ironizacije, što dodatno govori u prilog njegovom primjenjivanju postmodernističkih načela dekonstrukcije i suprotstavljanja jednoznačnoj interpretaciji, čime ostvaruje višestruke mogućnosti čitanja.

Iz ovog kratkog pregleda Kraljićevih pjesničkih postupaka, uvidjeli smo kako Kraljić postiže svoje poetske zamišljaje na razne načine - pažljivom strukturom pjesničkih zbirki, aforističkim izražavanjem, jezičnim igrama, grafijnošću, reduktivnim postupkom i sl. Osim navedenih postupaka, Kraljić se koristi i intertekstualnošću, pa tako „u pjesmi Večera umeće kinesku poslovicu: Ako želite biti cijeli život sretni, onda lovite ribu (Milenić, 2001: 120), a u svojim pjesmama u prozi čak poseže i za tehnikom struje svijesti (Milanja, 2000: 284).

ZAKLJUČAK

Nikola Kraljić započinje svoj stvaralački put 60-ih godina prošloga stoljeća u vrijeme kada na filozofsku, povijesnu i književnoteorijsku scenu stupa postmodernistička paradigma. Međutim, premda se tih godina javljaju izrazito moderne, tradiciji suprotstavljene filozofske postavke, a pod utjecajem istih i specifičan, mogli bismo reći buntovan način u književnoumjetničkom pristupu obradi tema, u Hrvatskoj još uvijek dominiraju neke orijentacije i predrasude određene specifičnom povijesnom, političkom i književnom situacijom ovih krajeva. Kraljić se ipak uspijeva oduprijeti petrificiranim kanonima iz nekog prošlog vremena i usred raznih utjecaja utire svoj vlastiti pjesnički put. Djelovanje u kontekstu vlastita iskustva i raznih filozofskih, političkih i sociolingvističkih utjecaja na neki je način utjecalo na formiranje Kraljićeva izričaja, ali ne pretvarajući Kraljića u epigona prošlih tradicija, već dajući njegovom pjesništvu jednu kvalitetu kakvu ne nalazimo u mnogih pjesnika. Kraljić se ugleda na razne paradigme i utjecaje, ali on iz njih samo crpi inspiraciju, dok je način na koji se bavi određenim temama ipak odraz njegova osobnog shvaćanja tih utjecaja i općenito individualnog pristupa određenim životnim realitetima. Prateći Kraljićevo stvaralaštvo, uviđamo kako često iste ili slične teme i motive obrađuje na sasvim drugi način, ovisno o trenutačnom raspoloženju ili poetskoj nakani. Tako je Kraljićev pjesnički izraz ponekad izrazito tradicionalan, čak patetičan, dok u drugim slučajevima otkriva genijalnost kakva se rijetko susreće. Kraljić je možda najgenijalniji onda kada je najduhovitiji, odnosno onda kada se poigrava raznim temama ili kada dekonstruira klišeje prošlih tradicija. Koristeći se raznim jezičnim i stilskim postupcima, Kraljić uspijeva proširiti tradicionalna značenja određenih stvari i pojava, time otvarajući neograničene mogućnosti interpretacije i reinterpretacije. Ponekad Kraljić odlazi u potpuni hermetizam i postaje izrazito nerazumljiv. Međutim, to samo pokazuje kako je njegovo pjesništvo zapravo naklonjeno samome pjesniku, a ne toliko čitalačkoj publici. Bez obzira na tu činjenicu, Kraljićevo pjesništvo nudi nam mnoga iznenađenja, humorne obrate i vizualni i akustični doživljaj zbog kojih vrijedi upoznati njegovo stvaralaštvo. Osim toga, nekim svojim pjesmama Kraljić je izrekao poruke koje onima koji to uspijevaju uvidjeti trajno ostaju u srcima i pamćenju.

LITERATURA

KNJIGE I ČLANCI: