OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ ISTORIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Prvi srpski ustanak
Osmansko Carstvo vladalo je teritorijem Srbije dugi niz stoljeća. Moćna
i centralizirana uprava vođena od strane muslimanske elite nije ostavljala
mnogo prostora za pokušaje osamostaljenja potlačenih naroda. Osmanski
sultani vladali su teritorijem koje se protezalo od Mezopotamije ( današnji
Irak) do Algerije, te od Balkana do Egipta. Većinom tih pokrajina vladali
su lokalni vlastelini pod vrhovništvom Sultana. Kroz stoljeća i brojne
sukobe s drugim Europskim silama, Osmanska carevina počinje sve više slabiti.
Vlast sultana počinje opadati, lokalni moćnici vladaju gotovo samostalno,
a elitni odredi janjičara su samo sjena nekadašnjeg ,,straha i trepeta''
kojeg su sijali među kršćanima. Krajem 18. I početkom 19. Stoljeća u Castvo
je bilo u mnogim problemima, posebice zbog nepovoljnih ratnih sukoba protiv
Rusije i Habsburgovaca. Opad moći Carstva potaklo je otpor među kršćanskim
podanicima. Na samome početu 19. Stoljeća Karađorđe
Petrović poveo je pobunu u Srbiji.
Jedan
od glavnih uzroka pobune bilo je nesnosno ponašanje janjičara prema
narodu. Premda su bili istjerani iz Beogradskog pašaluka krajem 18.
Stoljeća, te je tamo fermanima 1793. I 1794. Utvrđena zakonita vlast ,
oni se nisu pomirili s tim niti su dopuštali Sultanu da ih ,,reformira
ili ukine''. U Srbiji su ustanovljenih odbor- knezovi i knezovi koje je
narod birao, a paša potvrđivao. Oni su sakupljali poreze i direktno ga
predavali paši što je rezultiralo ograničenjem dodira Turaka s narodom,
te neku vrstu samouprave Srba. Oni su za uzvrat pomagali sultanovu vojsku
u borbi protiv janjičara. U ovo vrijeme vladao je Mustafa paša, koji je
svojom razboritom politikom uredio prilike u Beogradskom pašaluku. Srbi
su aktivno sudjelovali u životu pašaluka, u upravnom i vojnom smislu te
su stekli neke osnove koje će im biti potrebne u želji za ostvarenjem
samostalnosti.
Nakon Napoleonovog zauzimanja Egipta i početka velikih sukoba u Europi,
Sultanu je bila potrebna stalna vojska. Premda je bio u sukobu s janjičarima
u kojima je vidio kamen spoticanja u reformi i obnovi svoje carevina,
morao se s njima pomiriti zbog vanjskih neprijatelja. Ponovno im je dopustio
da se vrate u Beogradski pašaluk. Po povratku oni su ubili Mustafa
Pašu i organizirali centralnu vlast temeljenu na teroru i samovolji.
Organizirali su brojne pokolje i pljačke nad Srpskim stanovništvom što
je dovelo do jačanja hajdučije. Muslimanske spahije su podizale brojne
tužbe sultanu protiv janjičara, ali bez većeg realnog uspjeha. Početkom
1804. janjičari su odlučili ubiti sve plemiće, svećenike
, knezove , redovnike i ostale koji su imali ikakvog
utjecaja na srpsku raju.
Spahije su se u borbi protiv janjičara oslonili na Srbe, koje su pripremali
u neku ruku na ustanak. Srbi koji su u posljednjem desteljeću bili naviknuti
na samoupravu i borbu protiv janjičara počeli su se pripremati na borbu.
U njima se javio revolucionarni duh protiv turske vlasti i planovi za
samostalnu srpsku državu. Arsenije Gagović i Stevan Stratimirović
nastojali su zadobit ruskog cara da podupre njihove planove o Srpskoj
državi, dok je Sava Tekelija 1805. za isto molio austrijskog
cara. Nakon janjičarskog pokolja nad Srbima 1804. krenula je otvorena
pobuna pod vodstvom Karađorđa Petrovića. On je bio pripadnik
najnižem društvenom sloju, te je to igralo i jednu od ključnih uloga u
njegovu preuzimanju vodstva ustanka. Osobni interesi nisu ga prisiljavali
na miroljubivu politiku, a vojna navika odlučno ga je potakla da povede
naprijed sve one koji više nisu htjeli da trpe i da podnose jarm. Ustanak
je digao u Šumadiji gdje je popalio turske hanove, a Turke, koji su se
zatekli u selima, natjerao je na povlačenje u gradove. Ustanak se brzo
širio, a pomagali su ga i spahije koji su bili u sukobu s janjičarima.
Nakon prvih uspjeha u Orašcu je 14.2. 1804. Karađorđe i službeno izabran
za vođu. Dahije su se uplašile masovnosti ustanka, te je Aganlija
sa oko 400 janjičara pošao u Šumadiju. Sukobio se s ustanicima kod Drlupa
gdje je bio poražen. Ovo je bila prva pobjeda ustanika nad dahijom. Pokušaj
dahija da nagovore Srbe na primirje su propali, te ustanici zauzimaju
Rudiku 18.3. U travnju su janjičari poraženi kod Batočine i Jagodine,
a ostatak koji je bježao prema Beogradu je potučen kod sela Leštana od
strane Čarapića Vase. Pred kraj travnja cijela Šumadija bila
je očišćena od Turaka, a Karađorđe se približio i samome Beogradu.
Jakov i Matija Nenadović su organizirali ustanak u zapadnome
dijelu pašaluka. Ustanak se proširio na cijelu Kolubaru, Tamnavu i Posavinu.
Iz Bosne su u pomoć Turcima stigli janjičari koji su uspjeli kod Čokešine
poraziti Jakova Nenadovića. Unatoč vojnom uspjehu, janjičari su doživjeli
poraz te su morali predati Šabac ustanicima zbog sveopće situacije koja
je vladala. Nakon toga ustaničke snage iz ovog područja prebačene su pod
Beograd. Obruč oko Beograda se postupno stezao i sve veći teritoriji pašaluka
bili su zauzeti od strane pobunjenih Srba. Karađorđe je u svibnju 1804.
sazvao u Ostružnici vođe iz oslobođenih krajeva na sastanak o daljnjem
razvoju ustanka i organizaciji vlasti. Postavljeni su zahtjevi za vraćanje
samouprave u Beogradski pašaluk iz 90ih godina 18. stoljeća , da se pobiju
dahije koje su provodile teror , da janjičari napuste pašaluk i da provedbu
ovih zahtjeva provede Austrija. Zahtjevi su bili nerealni i prema tome
odbijeni, ali to nije umanjilo borbeni duh ustanika koji su beskompromisno
nastavljali borbu protiv dahija dok su kod Austrije i Rusije tražili vojnu
pomoć i garanciju. Dogovoreno je i da svaki starješina u svojoj pokrajini
prikupi novo ljudstvo za vojsku, organizira vlast, ostavi potrebnu vojnu
posadu,a sa ostatkom dođe pod Beograd.
Interesi velikih sila, kao i samoga Sultana, nisu bili povezani
sa željama Srpskih ustanika. Austriji nije odgovaralo jačanje Srbije
i moguće formiranje neovisne države na njenim granicama, a nije imala
vojne snage da je pokori ili da intervenira zbog Napoleonove prijetnje.
Ona se čak zauzela za Carigrad u tome da se stanje u Srbiji treba popraviti
i smiriti. Porta je poslala Bećir pašu s vojskom da riješi spor između
Srba i dahija te da stiša nemire u ljeto 1804. Na to su dahije pobjegle
iz Beograda, ali su ih Srbi stigli i ubili. Bećir paša obećao je Srbima
skučenu samoupravo kao što su je i prije uživali. Premda je paša obećao,
nije stigla potvrda iz Carigrada niti strana garancija te Srbi nisu mogli
vjerovati samo njegovim obećanjima. Odlučili su da se ne odriču onoga
što su već uspjeli postići , a to je vlast u 10 od 13 okruga pašaluka..
Pošto Austrija nije htjela intervenirati niti garantirati, Srbi su se
obratili Rusiji za pomoć. Glavnu ulogu u cjelokupnoj Europskoj politici
tog doba imao je Napoleon Bonaparte. On je bio u dogovoru i s Portom i
Rusijom te je kovao razne planove ovisno i njegovim trenutnim interesima.
S Rusijom je dogovorio podjelu Osmanskog Carstva gdje bi se Rusija znatno
teritorijalno proširila na područja njenog povijesnog interesa – područja
naseljena pravoslavnim stanovništvom. Rusi su u ustanku Srba vidjeli proširenje
svoga utjecaja i slabljenje Osmanlija, te su im pomogli novčano.
Ustanak u Srbiji već je 1804. poprimio značajne razmjere. Redom su se
ustanku priključivali hajduci, dobrovoljci iz frajkora i Koične krajine,
te mnogi Srbi iz Austrije i drugih dijelova Balkana. Kasnije se uvedena
i vojna obveza kojim je dodatno povećan broj ustanika. Pretpostavlja se
da je sredinom 1804. pod Beogradom bilo 16000 ustanika, dok je velik broj
vojnika ostao po nahijama i gradovima kao posade. Vojska je od naoružanog
naroda i hajdučkih četa prerasla u narodnu vojsku – miliciju. Vojnici
nisu bili stalno pod oružjem, nego su se prikupljali po potrebi, a jedinice
su formirane po teritorijalnom principu. Svaka nahija formirala je svoju
vojsku pod svojim nazivom i pod upravom bimbaše. Vojska je u početku sama
birala svoje starješine, a kasnije ih je imenovao Karađorđe. Vojnici su
se uzdržavali od svoga imanja , a dok su bili na vojnom pohodu onda o
narodnom trošku. Organizacija vlasti rasla je zajedno s ustankom. Zadržani
su stari organi lokalne uprave koji su imali sve manju stvarnu vlast.
Vlast je preuzeo revolucionarno opredijeljen seoski trgovački sloj koji
se mogao razviti samo razbijanjem turskih feudalnih okvira.
Srbi su 13.5.1805. poslali zahtjev u Carigrad u kojoj traže samoupravu
i izražavaju vjernost sultanu. Unatoč očitovanju vjernosti Porta je s
nezadovoljstvom gledala na ovaj ustanak, te ga je odlučila ugušiti. Strahovali
su da bi se drugi narodi mogli ugledati na Srbe i povesti pobune u želji
za autonomijom. Postavili su Hafiz pašu na čelo vojske koja je trebala
uspostaviti staro stanje u Srbiji. U međuvremenu su Srbi osvojili i preostala
3 okruga koja su držali janjičari. 18.8.1805. Srbi su kod Ivankovaca porazili
Hafiz pašu, te su tako ušli u otvoreni rat s Carstvom koje je pozvalo
na džihad protiv pobunjenika. Pošto nije uspjelo posredovanje Austrije
i Rusije kod Porte, rat je nastavljen. Srbi su se spremali na borbu te
su potukli bosansku vojsku kod Mišara i rumelijsku kod Deligrada. Ovim
pobjedama Srbi su postali i faktor u međunarodnoj politici velikih sila.
Sama sudbina Srba ovisila je o raspoloženju velikih sila, prvenstveno
Napoleona koji je diktirao Europsku politiku. Osvajanjem novih teritorija
opasno se približio Osmanskome Carstvu, te je Porta počela sve više naginjati
Francuskoj i sukobljavat se s Rusijom. Napoleon je savjetovao Selimu III
1806. da ne da Srbima koncesiju, te da ih što prije umiri na miran način.
Porta je na to poslala predstavnike Srbima i pristala je na njihove zahtjeve,
a Srpska skupština prihvatila ju je u kolovozu 1806. godine – Ičkom mir.
U tom sporazumu utvrđena je suma godišnjeg danka i određeno je da ga skupljaju
vrhovni knez s knezovima i da ga predaje posebnom Portinom činovniku.
Uskoro Osmansko Carstvo zarati s Rusijom zbog razilaženja interesa oko
Moldavije i Rumunjske , te na poticaj Napoleona koji je slomio Prusku
te se približio Rusiji. Na to su Srbi vidjeli da im je najbolje da ponovno
vojno zauzmu svoj pašaluk i da ga ne puštaju iz ruku, te su početkom 1807.
prekršili Ičkom mir i zauzeli Beograd i Šabac te se priklonili Rusima
u novonastalom sukobu. U vrtlogu pregovora između Napoleona, Aleksandra
i Porte na kraju je sklopljen mir u Sloboziji 24. kolovoza 1807. godine.
Premda Srbi nisu bili obuhvaćeni primirjem, Osmanslije su prekinuli sukobe
s njima zbog Ruske intervencije.
Porta je preko carigradskog patrijarha pokušala pridobiti ustanike na
svoju stranu u slučaju rata s Rusijom; ponudila im je amnestiju i najširu
samoupravu. Karađorđe je , nezadovoljan neodređenim stavom Rusije, u travnju
1808. počeo pregovore s Austrijom i tražio je ukidanje ranije zabrane
izvoza oružja i strjeljiva i podršku u rješavanju srpskog pitanja. No
Austrija je za uzvrat tražila pristanak da svojim trupama zaposjedne Beograd
te su pregovori krajem svibnja prekinuti.
1808. počinje novi period borbi. U Carigradu je miroljubivi sultan Selim
III ubijen od strane janjičara. Njegovo mjesto naslijedio je fanatični
Mahmud. Početkom 1809. Porta je zaključila savez s V. Britanijom kao protuteža
Francuskoj i Rusiji. Nastavak Osmansko-Ruskog rata bio je neizbježan.
Karađorđe je pristao uz Ruse premda mu je Porta ponudila da bude vrhovni
knez Srba. Porta je 24. ožujka objavila rat Rusiji. Uslijed tog sukoba
Srbi su odlučili poduzeti neke napadačke akcije. Usvojen je plan o podijeli
njihove vojske na četiri djela . Milenko Stojković dobio je zadatak da
sa dijelom vojske (oko 2000 ljudi) djeluje u pravcu Vidina i priključi
se Rusima.; Miloje Petrović trebao je opsjesti Niš s oko 18000 ljudi;
Sima Marković je s oko 8000 ljudi prešao Drinu i probio se u Bosnu; dok
je Karađorđe sa oko 10000 ljudi pošao prema Crnogorcima. Ukupan broj vojnika
koji su brojali ustanici bio je oko 40000 ljudi. Srbi su imali brojne
vojne uspjehe u svojim operacijama, a Osmanlije su uspjeli kod Braile
prisiliti Ruse na povlačenje. Nakon toga Osmanlije su prije protuofenzive
htjele razbiti ustaničku vojsku prikuljenu oko Niša i Vidina. 31. svibnja
Turci su pobijedili Srbe na Čegru i prisilili je da se povuče prema Deligradu.
Karađorđe je uspio zauzeti Novi Pazar, ali je zbog vijesti o neuspjehu
na drugim frontama bio prisiljen na povlačenje i branjenje Deligrada.
U žestokim borbama koje su se vodile oko Deligrada, koji je branilo oko
30000 Srba, pobijedile su Osmanlije koji su bili daleko nadmoćniji te
su 23. kolovoza ušli i porušili utvrdu. Uslijed vojnih neuspjeha razvilo
se veliko nezadovoljstvo u narodu prema Rusima, te nesloga među starješinama.
Turska vojska je sve više napredovala, te su osvojili Požarevac i Jagodinu.
Zbog izostanka Ruske pomoći nastala je kriza u njihovim međusobnim odnosima.
Karađorđe je organizirao obranu rijeke Morave koju je uspio zadržati neko
vrijeme koje je bilo potrebno da Rusi krenu u protunapad. Uslijed Ruskog
protunapada Osmanlije su bili prisiljeni povući vojsku iz Srbije kako
bi je premjestili u sukob s Rusima. U izostanku Osmanske vojske Srbi su
uspjeli zauzeti sve izgubljene krajeve.
Karađorđe je ponudio Austriji da primi Srbiju, te joj je ponudio da zaposjedne
gradove. Meternich je to izbjegavao kako se ne bi zavadio s Osmanlijama
i Rusima zbog Austrijskog rata s Napoleonom. Napoleon je 1809. pobijedio
Austriju te je stupio u prijateljske odnose s njom. Želio je što više
udaljiti Austriju i Rusiju, te je čak i poticao Austriju da zauzme Beograd,
ali je u ključnom trenutku odustao od toga da ne dođe do preuranjenog
rata s Rusijom. Držanje Napoleona prema Karađorđetovom ustanku bilo je
određeno njegovom politikom prema Osmanlijama, Rusiji i Austriji. Nastojao
je držati svoj utjecaj na Portu , ali je po potrebi činio Austriji i Rusiji
obećanja na njen račun. Velika politika sila bila je određena odnosom
prema Napoleonu.
Ustanici su namjeravali da 1810. počnu nove akcije prema Bosni gdje se
pripremala nova buna. Bugari i Crnogorci također su se spremali na mogući
ustanak ukoliko Srbi i Rusi nastave svoje operacije. Zajedničkim rusko-srpskim
operacijama oslobođena je 6. lipnja Brza Palanka, a zatim i Prahovo,Banja
i Kladovo. Za to vrijeme Huršid paša je s 35000 vojnika obišao Deligrad,
zauzeo Kruševac i utvrđenja blizu Jasike. Na Karađorđev zahtjev Rusi su
poslali vojnu pomoć koja je pomogla Srbim u bitci kod Varvarina da poraze
Huršid pašu. Poslije toga Karađorđe se prebacio na Drinu gdje je Osmanska
vojska prodirala u Srbiju i opsjela Loznicu. 17. i 18. listopada razbio
je opsauLoznic i protjerao Osmanlije na lijevu stranu Drine. Nakon ovih
akcija uvelike je narastao ugled Karađorđea. Sazvao je skupštinu starješina
1811. u Beogradu gdje je on potvrđen kao vrhovni vođa srpskog naroda.
Zbog zaoštravanja rusko-francuskih odnosa Rusija je nastojala što prije
zaključiti mir s Osmanlijama. Kako bi dobili što povoljnije uvjete mira,
htjeli su postići veću vojnu prednost te kreću 1811. u nove napade. Međutim,
Osmanlije su preduhitrili Ruse te su prvi krenuli s vojnim akcijama još
u lipnju, ali su pretrpili poraz 4. srpnja kod Ruščuka. Osmanlije nisu
imale više uspjeha u daljnim akcijama, te su se uskoro počele obje strane
pripremati za pregovore o miru. Pregovori su počeli 25. listopada u Đurđevu,
a nastavljeni u Bukureštu.Ugovor o miru potpisan je 28. svibnja 1812.
U njemu je riješeno pitanje Srbije, bez njenoj sudjelovanja ili pristanka.
Porti je dozvoljeno da ponovno okupira Srbiju , ali da joj da samoupravu.
U pregovorima Srba i Porte nije bilo uspjeha jer je Porta zahtijevala
striktno pridržavanje ugovora, na što Srbi nisu mogli pristati. 3. srpnja
Huršid paša je obavijestio Karađorđeta da će natjerati Srbe silom da predaju
oružje, na što je on odgovorio pozivom naroda na obranu. Vojne pripreme
za napad na Srbiju Porta je počela u ožujku 1813. Okupila je snage oko
Niša, Vidina i na Drini. Za glavnog zapovjednika postavljen je Karsli
Ali-Paša.Karađorđe je planirao da se sve utvrde poruše i da se narod povuče
u brda kako bi se moglo duže odolijevati, ali se tome suprotstavio Mladen
Milanović. Pošto se Karađorđe bio razbolio nije bio u mogućnosti provesti
svoju ideju, te je Mladenova prevagnula da se brani iz utvrda granica.
Vojska ustanika razdijeljena je na nekoliko dijelova na granicama što
je otežalo obranu. Rat je nastavljen sredinom srpnja Osmanskim napadnom
na Negotin, gdje se hajduk Veljko zatvorio pred nadmoćnim neprijateljem.
Unatoč pokušaju obrane, Negotin je pao i tako je otvoren daljnji put napredovanja.
Pojačanim snagama ponovno prelaze Drinu i osvajaju Loznicu i Lešnicu koje
zauzimaju. Tako je probijen i zapadni front, te je Karađorđe došao tamo
osobno kako bi podigao moral ljudima. Daljnjim akcijama Osmanlije probijaju
sve frontove i prodiru sve dublje u Srbiju, te je Karađorđe bio prisiljen
tražit kratkotrajno primirje kako bi prebacio narod u Austriju. Ovaj zahtjev
je odbijen te su Osmanlije 7. listopada ušle u Beograd što je označilo
i kraj svakog otpora. Vojska se rasula, a veliki dio starješina prebacio
se u Austriju. Osmanska vojska je palila i pljačkala srpska sela.
Uzroci neuspjeha 1813. bili su višestruki, a posebice ti što se interesi
velikih sila u ovome trenutku nisu poklapali sa interesima ustalih Srba.
Bez strane pomoći i garancije, bez oružja i pred neometanom Osmanskom
Carevinom ustanici nisu mogli ponoviti prošla postignuća. Obrana 1813.
obilježena je lokalizmom gdje je svaki starješina branio područje gdje
je imao vlast umjesto da su se povukli u planine radi dužeg odolijevanja.
Ovim porazom doduše nije završena Srpska ideja o nacionalnom oslobođenju
od Osmanskog jarma.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
